Prije nekoliko mjeseci
nakladnička kuća 'Despot Infinitus d.o.o.' objavila je knjigu 'Borba Hrvata
protiv Trećeg Reicha - hrvatski protuosovinski otpor i dinamika
vojno-političkih strategija na hrvatskom ratištu u Drugom svjetskom ratu'.
Autorica Neva Mihalić navela je da ju jenapisala u ime slobode hrvatske nacije.
Nakon čitanja ove knjige, shvatimo zapravo koliko mi Hrvati malo znamo o
Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, a i ono što znamo, uglavnom je pogrešno. U
predgovoru knjizi, novinar i publicist Zvonimir Despot istaknuo je da je riječ
o knjizi kakve još nije bilo u Hrvatskoj te da bi ova knjiga trebala postati
nezaobilazan hrvatski udžbenik za Drugi svjetski rat u nas. Bolji povod za ovaj
veliki intervju s autoricom nije moguće ni zamisliti ni poželjeti.
U
svojoj knjizi 'Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha' opisali ste svu dramu koju je
proživio hrvatski narod u 20. stoljeću plaćenu strašnom viktimološkom cijenom.
Već na počeku postavio bih Vam pitanje koje bi možda bilo logičnije za kraj
intervjua: je li se ta drama, s obzirom na sve Vaše spoznaje, mogla izbjeći i zašto
nije?
Dva su temeljna uzroka
povijesno bezizlaznog položaja hrvatske državotvorne ideje u Drugom svjetskom ratu.
Unutarnji, koji se sastojao u činjenici da nije postajala hrvatska nacionalna
politička snaga s jasnim državotvornim programom koja bi ujedno bila spremna i
za oružano (dakle, vojno) organiziranje na savezničkoj strani. I vanjski: usprkos
wilsonovskim principima iz vremena Prvog svjetskog rata i Atlantske povelje iz
Drugog svjetskog rata, zapadne zemlje nisu uistinu bile voljne pomoći u političkom
afirmiranju i oslobođenju pojedinih europskih naroda.
Je
li proglašenje NDH 1941. godine s obzirom na prekomplicirane tadašnje političke
i ratne okolnosti i s obzirom na očajničku želju i egzistencijalnu potrebu Hrvata
za vlastitom državom ipak bilo logičan i(li) tragičan čin?
Taj je čin, nesumnjivo, bio
povijesno-politički logičan: raspada se jugoslavenska monarhistička 'vojno-fašistička'
diktatura, tuđinska se jugoslavenska vojska povlači, rat dolazi, Hrvatska nije
naoružana (zvuči li nam ovo poznato?). Njegova se tragičnost sastoji u tome da
formalno proglašenje nezavisnosti ne odgovara stvarnom stanju: dolaze drugi
okupatori (Nijemci, Talijani i Mađari), preveliki dijelovi hrvatskih zemalja
ostaju izvan hrvatskih granica, hrvatska vlast ima sve manji i manji prostor
suverenog odlučivanja, a tamo gdje nešto i odlučuje, nije u stanju provoditi
državnu vlast zbog otpora hrvatskog naroda, narod plaća ratnu i političku cijenu
životima, patnjom i imovinom. I svaki put kada dođe do takve diskrepancije
između forme i sadržaja, odnosno formaliteta i života, urušavanje je neumitno.
Tomu se ovdje dodala i činjenica da je i sam taj formalitet u ovom slučaju bio
uspostavljen zahvaljujući drastičnom poremećaju međunarodno priznatog poretka
koji su izazvale Sile Osovine, a za koji nije bilo vjerojatno da će opstati, niti
bi bilo pravedno i moralno da opstane.
Zašto
mislite da je Pavelić s ustašama 1941. izvršio prevrat? U odnosu na koga kada
tada nije bilo hrvatske vlasti, kada nije bilo demokracije? Navodite da je
riječ o njegovoj veleizdaji bez obzira na izgovore. Koliko može biti shvatljiv argument koji se često čuje kada se
govori o njemu, da se rukovodio mišlju 'bolje ikakva država (makar i vazalska i
osovinska), nego nikakva'?
Svaki događaj koji stubokom i
neredovnim političkim putem mijenja političko stanje može se nazvati prevratom.
O prirodi ili nužnosti svakog prevrata može se onda dalje razgovarati. Temeljni
Pavelićev grijeh bio je u tome što je mislio imati hrvatsku državu usprkos izostanku podrške hrvatskog
naroda politici ustaškog pokreta. Nakon toga dolazi i politička i moralna
(po)grešnost čitavog sustava razmišljanja o poželjnosti države koja nastaje pod
pokroviteljstvom nacifašističkih sila i uz otuđenje hrvatskih zemalja, o
prirodi države koja provodi nedemokratske i zločinačke zakone, o budućnosti
države koja nema ni unutarnji, ni vanjski legitimitet.
U
knjizi otkrivate da je postojao protunjemački, odnosno protuosovinski otpor ne
samo među stanovništvom, hrvatskim regularnim vojnim snagama i komunistima,
nego čak i unutar ustaškog pokreta. Zašto toliki protuosovinski otpor nije iznjedrio
politiku i snage koje bi spasile i samostalnu državu i spriječile goleme žrtve
na kraju i poslije Drugog svjetskog rata?
Vremenski pritisak, složenost odnosa
i ratnih zbivanja otežali su suvislo i uspješno organiziranje. No, prvenstveno,
hrvatska nacionalna politička nedozrelost i politička
rastrganost za koju, svakako, nisu krivi samo Hrvati nego
povijesno-politički uvjeti u kojima su živjeli u jugoslavenskoj monarhističkoj
diktaturi (uz blagoslov zapadnih zemalja - što treba jasno reći), a posve ista
su se politička rješenja za Hrvatsku od strane Zapada nastavila tražiti i
tijekom i nakon rata. Samo što se sada kao vojni, pa onda nužno i politički
saveznik pojavljuje i komunistički SSSR. 'Međunarodna zajednica' nije imala namjeru
prihvatiti hrvatsku vojsku kao hrvatsku vojsku, niti Hrvatsku kao samostalan
politički subjekt.
U
knjizi, zatim, dokazujete da su hrvatski partizani bili praktički brojniji,
sposobniji i moćniji nego u svim ostalim članicama bivše Jugoslavije zajedno te
da su u rat krenuli vođeni idejom nacionalne slobode, a ne idejom panslavizma i
komunističke revolucije. Ako su bili tako moćni, sposobni i brojni, kako to da
su se dali podvesti pod KPJ koja im je ubila ideju državne samostalnosti zbog
koje su krenuli u rat?
U knjizi se nisam toliko bavila
pitanjem KP Hrvatske prije rata i u prvim godinama rata jer bi se onda trebalo
postaviti i pitanje 'Kerestinečke skupine' i njezina ludog žrtvovanja.
Prvenstveno me je zanimala vojna snaga i vojna autonomnost Narodnooslobodilačke
vojske Hrvatske. Pri ovome oslanjala sam se na podatke Nikole Anića. Također,
zanimalo me je ono što se govorilo hrvatskom narodu, što je pisalo u proglasima
i dokumentima koji su dolazili do naroda putem tiskanih materijala, dakle
politička priroda hrvatskog Narodnooslobodilačkog pokreta. Činjenica jest da je
hrvatski oružani protuosovinski otpor povela i ustrojila KPH, ali i da su
hrvatski komunisti uspjeli organizirati Zavnoh samo zato što su ga
predstavljali kao hrvatsko nacionalno demokratsko političko tijelo. Upravo zato
što su stvarno bili hrvatski
komunisti, oni su vrlo dobro znali da s komunističkom ideologijom ne mogu
privući većinu hrvatskog naroda, nego da je to moguće isključivo hrvatskom
državotvornom idejom, idejom samoodređenja naroda koju su i sami nosili u sebi.
Zato su od jugoslavenskih i od hrvatskih unitarnih komunista bili s odioznošću etiketirani
kao nositelji 'frankovačkog mentaliteta'. Odluke Zavnoha u Topuskom nisu
promidžba, nego političko artikuliranje državotvornog republikanskog programa
hrvatskih komunista u sklopu jugoslavenske federacije. One su bile vođene i
idejama socijalne pravde i političke jednakosti. Ali odmah zatim, hrvatski su
komunisti politički obezglavljeni (taktično i faktično) smjenom Andrije Hebranga
kao posljednjeg beskompromisnog hrvatskog komunista, dok se uspostavljanje
strateške nehrvatske kontrole nad hrvatskim partizanskim postrojbama događalo
tijekom cijelog rata, da bi kulminiralo na kraju 1944. godine. Bit svega
sadržana je u tome da je jugoslavenska komunistička partija, unatoč
proklamiranoj samostalnosti i ravnopravnosti naroda, po svojoj prirodi bila
unitarna (i zato što je bila jugoslavenska i zato što je bila komunistička) i
bila je totalitarna (kao politička organizacija i kao izvršiteljica
komunističke revolucije). I u miru, a kamoli u ratnim okolnostima, teško je
stvari i zbivanja jasno razlučiti, a moguće je na različite manipulativne
načine politički, psihološki-emotivno i praktično prikriti, zamaskirati, opravdati
ili prikazati nužnim one odluke i imenovanja kojima je krajnji cilj preuzimanje
političkih i vojnih tijela, odnosno – unutarnja okupacija. Takvo je djelovanje inherentno
prirodi komunističke partije. I ono je, doslovno, uništavalo sve, a to znači
svakoga tko joj se usudio pojaviti na putu. Također, ljude su vezivale
višestruke lojalnosti – lojalnost pokretu otpora, partiji, narodu, domovini,
drugovima suborcima, samima sebi. Teško ih je bilo odvajati i redati po
važnosti ili moralnosti, a i onima koji su pravilno slutili, bilo je u
završnici rata gotovo nemoguće izaći iz toga.
Pišete
da su Pavelić i NDH propali jer nisu imali potporu vlastitog naroda. Pa ipak
ustaška je vojska brojala 200 tisuća ljudi?
Činjenicu da je hrvatska vojska
narasla do toga broja nipošto ne valja pripisivati navodnoj podršci hrvatskog
naroda državi kakvu su uspostavile ustaše. Više je uzroka tome i oni se mogu naći
u knjizi. Nakon što je propao i zadnji pokušaj organiziranja hrvatske vojske na
savezničkoj strani kod planiranja prevrata Lorković-Vokić, pripadnici hrvatskog
domobranstva nisu imali drugog patriotskog, niti vojničkog izbora nego ostati 'na
hrvatskoj strani', bez obzira na ustaško preuzimanje hrvatske regularne vojske
do kraja 1944. godine. S druge strane, hrvatski vojnici i narod osjećali su
odbojnost prema ideji jugoslavenske komunističke države, shvatili su da slijedi
okupacija Hrvatske od strane komunističke vojske i to ih je nužno tjeralo na
opredjeljivanje za ono što su razumjeli kao 'hrvatsku stranu'. Druge, neupitno nacionalne,
političko-vojne mogućnosti u tom trenutku povijesti nije bilo. Upravo je 'povlačenje'
na kraju rata, koje je imalo sva obilježja egzodusa jednog naroda iz vlastite
domovine, pokazalo koliko se različitih političkih skupina i uvjerenja kao i
različitih dijelova hrvatskog naroda našlo u tim rijekama ljudi. U knjizi
dosljedno naglašavam razliku između hrvatskog domobranstva i ustaškog pokreta,
kao i diferencijaciju dviju struja unutar ustaškog pokreta: reformističku i
radikalnu. Posebno objašnjavam racionalizaciju koja je postojala kod vojnika
domobranstva i ukupan političko-vojni položaj hrvatske domobranske vojske – i
to je nešto na što sam posebno ponosna jer smatram da to dosad nitko, iz
različitih motiva, nije istinito prikazao. Zbog svega što sam dosad rekla, ne
treba se dovoditi u pitanje povijesni legitimitet i plemeniti ideali koji su
stajali iza bilo kojeg od jedina dva
političko-vojna izbora koja su bila na raspolaganju našem narodu i našim
vojnicima u Drugom svjetskom ratu: ni 'hrvatskog', ni 'partizanskog'.
Znam
da znanstvenici ne vole pitanja tipa 'što bi bilo da je...' jer to smatraju
protučinjeničnim i neznanstvenim kondicionalom. Ipak, bi li ishod bio drukčiji
da se Pavelić na vrijeme okrenuo saveznicima i otkazao njemačko
pokroviteljstvo?
Da je na Pavelićevu mjestu bila
druga osoba, koja je mogla donijeti drugačiju odluku, svakako bi ratni i politički
položaj Hrvatske bio znatno drugačiji, a Pavelić ne bi postao najmračnija osoba
u hrvatskoj povijesti. Sasvim je vjerojatno da bi žrtve hrvatskog naroda bile
manje.
Kako
biste politički, karakterno, dakle psihološki i općenito mentalno opisali Antu
Pavelića?
O tome sam pisala. Ukratko: diktator
koji je Hrvatskom htio vladati u teroru i krvi, manipulator i zločinac, lažni nacionalni
mesija koji se usudio misliti da život Hrvatske ovisi o njegovoj vlastitoj
sudbini i bio bi poveo u moralnu i fizičku smrt hrvatsku vojsku i hrvatski
narod.
Kako
biste politički, vojno, vlastodržački i mentalno kvalificirali Josipa Broza
Tita?
Diktator koji je Jugoslaviju temeljio na teroru i krvi, izvanredan
južnoslavenski politički i vojni strateg, zločinac, anacionalni mesija koji je u
ime 'naprednih' protupovijesnih komunističkih ideja masovno žrtvovao ljudske
živote i slobodu, kao i gazio slobodu i suverenitet naroda iz kojega je
potekao. No i Tito i Pavelić povijesno su uvjetovane osobe koje se, bez obzira
na političku i ekonomsku složenost 'jugoslavenskog pitanja', vjerojatno ne bi
dobile priliku povijesno 'ostvariti' u svom 'punom zamahu', da je europski i
svjetski politički poredak bio ljudski, pošten i nelicemjeran prema hrvatskom
narodu. Svaki je sebe, na svoj način i u različitom opsegu, vidio i prikazivao kao
narodnog 'osloboditelja' mitskih razmjera. I jedan i drugi zlorabili su hrvatsku
težnju za slobodom i samostalnom državom kako bi hrvatskim narodom silom
vladali, a ne dopustili hrvatskoj naciji da se razvija u skladu sa svojom
prirodom, svojom poviješću i istinski slobodno. To je bila mučna, ali možda
potrebna povijesna škola ako smo uspjeli shvatiti njezin nauk. Pritom je nesporno
i da je svaki od jugoslavenskih naroda baštinio nešto od Titovih ratnih vojno-političkih
i mirnodopskih vanjskopolitičkih dosega. To nipošto ne znači da Hrvatska iz
opreza treba i dalje čuvati naziv zagrebačkog trga koji je srce hrvatske
kulture, znanosti i visokog obrazovanja. Jer sve postignuto proizlazilo je, ne
iz osobe, nego iz neotuđivih narodnih suvereniteta, tako i iz hrvatskog
nacionalnog suvereniteta, a nacionalni je suverenitet ono što mora biti sveto u
Europi. Ako ona misli imati budućnost.
Iskreno,
jeste li ostali šokirani distinkcijom između onoga što ste naučili i znali o
Drugom svjetskom ratu i Hrvatskoj u tom ratu iz školske udžbeničke literature i
onoga što ste spoznali istražujući kao znanstvenica to razdoblje, što je,
naposljetku, i dovelo do ove knjige?
Iskreno, kada sam prolazila
primarne i sekundarne izvore i svjedočanstva, ogorčilo me je više to što stvari
koje su tako jasno vidljive već dosad nisu uočene, shvaćene i glasno
izgovorene. Što i dalje živimo sputani i sputavani, u lažima i obmanama. Iako
smo formalno slobodni, nismo slobodni na različite druge načine, možda
ponajviše spoznajno. Ostalo me nije začudilo jer nehrvatska historiografija
nije ni htjela postaviti hrvatski narod kao samosvojan subjekt povijesti. To je
bilo politički neprihvatljivo i zato nespojivo. Meni je, naprotiv, to temeljni
motiv, polazište, uvjet bez kojega se ne može. Istovremeno, kao što se treba
odbaciti političko zloupotrebljavanje historiografije, ni historiografska
metodologija ne može biti sama sebi svrhom, nego je dio povijesnih znanosti kao
autentične humanistike koja postavlja hermeneutičke, dakle interpretativne i
spoznajne zahtjeve. Pritom je potrebno imati otvorenost i uma i srca za ljude u
povijesti, koliko je najviše moguće poštivati hermeneutički princip milosrđa, a
ne uzimati si apriorno pravo gledati na njih s intelektualne, spoznajne ili
moralne visine.
Kakve
su reakcije znanstvenih i povijesnih krugova na vašu knjigu?
Dogodio se anonimni pokušaj,
vjerojatno baštinika jugoslavenske historiografije, koji se nije usudio napasti
sadržaj knjige, nego joj spočitnuti svojevrsni 'blagi' revizionizam koji se, prema
njihovom, sastoji u tome što zastupa stajalište da je jugoslavenska
historiografija bila ideološki određena?! Drugih javnih reakcija zasad nema, no
ima još vremena za njih. Problematika nije jednostavna, razina čitanja ima
više. U ovom izdanju knjige historiografska je forma podređena organskoj
prirodi ratnih zbivanja i čitatelju koji želi ući u njih. Privatnih
profesionalnih reakcija itekako ima, od povjesničara i vojnih osoba do intelektualaca
i sveučilišnih profesora i one su sve izuzetno pohvalne, neke laskave. Ima i
posve ljudskih reakcija, poneke su od njih vrlo dirljive. Te mi intimno najviše
znače jer dolaze od ljudi koji su, ili čuvari hrvatske domobranske tradicije,
ili su bili izravno pogođeni Drugim svjetskim ratom, ili su bili njegovi sudionici
kao osobe od povjerenja u najvišem vojnom tijelu NDH. To mi daje snagu i
tijekom rada na novom rukopisu.
Koliko
čvrstoća vaših stajališta može opstati, posebice ako uslijedi napor
jugoslavenske historiografije da ih ospori?
Moja interpretacija vojno-političkih
zbivanja u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj ne polazi od jugoslavenske svijesti
i okvira, niti od ideoloških natruha u pogledu na svijet. Egzistencijalistički
prirodno i nezarobljenog duha polazim od nas, od hrvatskog naroda kao subjekta
povijesti koji ima i stvara vlastitu povijest. Polazim od samosvojnog i
dostojanstvenog naroda koji je dovršio jedan dugi period svoje povijesti i
političkog razvoja uspostavom i obranom svoje nacionalne države. I tako čitam
dokumente i dohvaćam ratna političko-vojna zbivanja u značenjima koje su ta
zbivanja imala za hrvatski narod i za Hrvatsku. U tom fundamentalnom aspektu ne
vidim mogućnost da bilo koja interpretacija može bilo što narušiti. Tim više
što sam sigurna da su temeljni uvidi u knjizi zapravo baština, misli, nasluti i
osjećaji više generacija hrvatskih intelektualaca i povjesničara, domoljuba i
boraca za Hrvatsku. Možda samo nešto detaljnije diferencirani, drugačije
intelektualno konceptualizirani, zahvaljujući protoku vremena, bogatijim
izvorima i brojnijim istraživanjima određenije i sustavnije artikulirani te cjelovitije
obuhvaćeni i na koncu izravno i slobodno izgovoreni. Sloboda pred nama pruža široko
otvoren prostor da se sve aspekte Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj dalje,
bolje, dodatno osvjetljava, iznova i potpunije spoznaje i tumači. Ali kada
Hrvati u nekoj povijesnoj naraciji ugledaju istinu, osjete ju svojom, ona će
postati konačna hrvatska povijest Drugog svjetskog rata i nema toga što će ju
moći oboriti.
Mislite li
da u Hrvatskoj treba iznova i ispočetka pisati povijest Drugog svjetskog rata,
a sve postojeće školske udžbenike, metaforički gledano, 'spaliti'?
Nisu problem obrazovne razine
školstva, nego problem u leži u akademskoj historigrafiji koja je izvor
povijesnog tumačenja i interpretativnog okvira. Iz onoga što sam imala priliku
pogledati, udžbenički su tekstovi informativni i sadržajni, objektivni i
slobodniji nego prije. No udžbeničke cjeline o ovome razdoblju zapravo su
kompromisna rješenja koja održavaju stanje hrvatskog društva i politike. Ne
pokazuje se sva složenost hrvatske nacionalne situacije i hrvatskog
protuosovinskog otpora. Prešućuje se vojna uloga Hrvatskog domobranstva tijekom
rata i idiličnim jugoslavenskim političko-vojnim zajedništvom maskira se revolucionarna i jugoslavenska
provedba oslobađanja Hrvatske. Manje
ili više uspješno, neki su se autori pokušali otresti obiju, komunističke i
jugoslavenske ideologije. Pritisku vremena i novih povijesnih radova ne može se
predugo odolijevati. Neki će sebi i svojim potomcima morati priznati da su
dobar dio života temeljili na ideološkim i životnim zabludama, ali i prihvatiti
da se vremenom sjene obmana gase.
Zar
nije za svakoga građanina, a posebice povjesničara i intelektualca uopće
zastrašujuća sljedeća diskrepancija: sa službenih mjesta stalno se govori o
ustaškim masovnim zločinima. S druge strane, minoriziraju partizanske zločine,
a kosti hrvatskih žrtava izbijaju na svakom koraku, kosti koje svjedoče o
nevjerojatnim zločinima (Huda jama...?) Zašto to nije općeprihvaćena spoznaja i
povijesna činjenica ni danas u Hrvatskoj? Nadalje, kako komentirate izjavu
bivšeg predsjednika koju ponavljaju svi njegovi epigoni, a koja glasi da je
partizanski pokret u biti i u ideji pošten, humanistički i pravedan, a kasniji
zločini tek su incident, dok je ustaški pokret u ideji bio zločinački?
Hrvatski partizanski pokret bio
je pravedan i humanistički, ali nikad ne bi bio dosegao masovne, nacionalne
razmjere da je bio zasnovan na komunističkim idejama kao takvim. O nastajanju,
okolnostima rasta i prirodi hrvatskog pokreta otpora, ali i o unutarnjim
promjenama u odnosu jugoslavenskog prema hrvatskom NOP-u govorim u knjizi.
Dakle hrvatska nacionalna oslobodilačka borba nije se razvila voljom jedne
političke organizacije, iz jednog središta, jedne regije i ravnomjerno. Nije
bila ni linearan, ni jednoličan, niti jednoznačan proces. Međutim, zločini
NOP-a nisu nikakav 'incident', nego 'prirodna' posljedica jugokomunističkog
preuzimanja partizanskog pokreta. Oni nisu ni pitanje ratne osvete, iako u
svakom ratu neminovno dolazi i do toga - razmjeri su stvar brzine
uspostavljanja sigurnosnih uvjeta i legalnosti. Nego: komunističkoj je
ideologiji inherentna spremnost na građanski rat i na sprovođenje zločina, sve
do krajnjih, masovnih, dakle nekrofilskih razmjera. Pritom uistinu prestaje
biti važno u ime kojih ideja se to vrši jer se zapravo vrši u svrhu političkog
terora i političke vlasti samoprozvane 'progresivne' manjine nad većinom.
Jugoslavenski NOP postao je tako oružana sila KPJ, a time je zloupotrebljen kao
sredstvo provođenja njezine totalitarne i zločinačke politike. Skrivanje
jugoslavenske komunističke partije i partijaca komunista iza NOP-a nije
uspijevalo ni tada pa je smiješno misliti da bi to moglo uspjeti 70 godina
kasnije. No ponekad izaziva jezu ideologijom degenerirana sposobnost moralnog
shvaćanja koja ostaje nedotaknuta rudnicima i rovovima koji su serijski
zatrpani ljudskim tijelima, mladošću pobijenih srednjoškolaca ili bespomoćnošću
ranjenika po bolnicama.
Kako
ste doživjeli proslavu tzv. Dana antifašističkog ustanka u Srbu za koji gotovo
svi povjesničari, osim dvojice, drže da je bio dan četničkog ustanka?
Srpska manjina mora poraditi na
svom svekolikom prosvjećivanju - moralnom i kulturnom - ukoliko svom narodu
želi dobro u slobodnoj Hrvatskoj.
Nije li to
jedna shizofrena situacija: iako je
od pada komunizma i stvaranja hrvatske države prošlo 23 godine, na žalost mi
Hrvati kao da još uvijek živimo u tzv. virtualnoj povijesti, u stereotipima
stvorenima u vrijeme komunističke diktature. Zašto ne možemo napokon
instalirati istinsku povijest, odnosno kako srušiti komunističku paradigmu?
Hrvatski je narod politički neiskusan,
neupućen i naivan. I bira političare koji mu izgledaju simpatični ili mu, pak,
nude nešto lijepo (a prazno) ili nešto neposredno (a privremeno). U isto
vrijeme ne vidi što iza nečije fasade i iza nečijih riječi zapravo stoji. S
druge strane, isti taj narod kaže da riba smrdi od glave. Hrvatski narod kao da
još ne zna što znači imati nacionalnu državu i ne zna kako ju imati.
Hegel
je rekao otprilike da razvitak povijesti zrcali razvitak ljudskoga uma. S
obzirom na sve kontroverze i aktualne histerije oko povijesnih pitanja, je li taj
razvoj povijesnog uma u Hrvata zakazao?
Apsolutno. Unatoč jakoj
političkoj svijesti, politička upućenost hrvatskog naroda uglavnom je niska. To
zahvaljujući i manjku intelektualne hrabrosti i višku konformizma hrvatske
inteligencije, čast izuzecima. Za to vrijeme, političari su uglavnom
intelektualni i politički mediokriteti i/ili lašci i manipulatori sa skrivenim
agendama. Svi vidimo kako nam se više od desetljeća vodi nacionalna država. Uz
inozemne preporuke.
Pri
kraju knjige navodite da je komunizam u svojim pogubnim posljedicama za
hrvatski narod, likvidacijama, nasiljem, progonima i ekskomunikacijom, isključio
pola stanovništva iz društvenog života. Je li to genocid? Jesu li nacifašizam i
komunizam, s humanističkog aspekta, slični ili isti, ili je jedan ipak bio gori
i koji?
Da se u slučaju komunističkih
zločina radi o kriminalnim masovnim ubojstvima ciljanih društvenih skupina, ne
može biti sporno. No, i povijesno-politički i pravno složeno je govoriti o
genocidu zato što svaka država zadržava suvereno pravo da svoja unutarnja
politička pitanja rješava na način na koji sama odluči, bez obzira na moralnu
upitnost 'rješenja'. Iako zbog toga može biti izložena
stvarnom negodovanju drugih. Komunizam nije formalno prikazivao neki
narod ili rasu biološkim neprijateljem
i nijekao im pravo na postojanje, kao što je to činio nacifašizam, nego je
komunizam polazio od principa obilježavanja političkog
neprijatelja - 'neprijatelja države i naroda'. Iz toga su proizašle i
razlike u opravdanju i metodama provođenja masovnih zločina, ali su posljedice,
u konačnici i stvarno, često bile genocidne. Pored Hrvata, kojima su reducirana
cijela muška godišta, a neki su hrvatski krajevi posve ciljano ostali ili bez
hrvatskog stanovništva ili bez muškog stanovništva, imamo i primjer Ukrajinaca
i Poljaka, kao i pojedinih narodnosnih skupina unutar SSSR-a kao što su Židovi
i Krimski Tatari. Politički su aspekti, dakle, različiti i često su filistarsko
pitanje, a humanistički se računaju u milijunima ljudskih života i u silom gušenoj
ljudskoj slobodi. Također treba istaknuti ekspanzionističku
prirodu komunizma koja se rijetko uočava, a koju je komunizam zaklanjao iza 'narodnih'
komunističkih predstavnika čija je temeljna lojalnost bila prema Kominterni,
odnosno SSSR-u, a kod nas, poslije rata, samo prema Jugoslaviji, odnosno KPJ. Pravi
li nam veliku razliku što su nam na početku 70-ih prijetili, a 90-ih nas gazili
jugoslavenski, a ne ruski tenkovi? Ukratko, nacifašizam je sasvim očito zlo,
dok je komunizam zlo koje se znalo inteligentno prikrivati - kao totalitarna
ideologija i radikalna revolucionarna doktrina koja teži ostvarenju apsolutne
političke moći svoje je protupovijesne ideje povezivao s
osloboditeljskim nacionalnim i emancipatorskim socijalnim pokretima, koji su
mogli i uvijek će moći, bez njega. No čini mi se da prosječni građanin u Europi
i u Hrvatskoj ne shvaća duboku političko-ekonomsku pozadinu Drugog svjetskog
rata i ne razumije sustave racionaliziranja suprotstavljenih ideologija 20.
stoljeća.
Hrvatski
narod i danas je izložen stigmatizaciji zbog NDH i ustaškog pokreta. Slažete li
se s ocjenom prvog hrvatskog predsjednikadr. Franje Tuđmana, koja je izazvala
tada a izaziva i danas, velike prijepore, da NDH nije bila samo fašistički
teror, nego i izraz stoljetne težnje hrvatskoga naroda za slobodnom i
samostalnom državom.
Apsolutno. Možda preciznije;
pokušaj uspostavljanja nezavisne hrvatske države u Drugom svjetskom ratu bio je
izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda. Onaj kome je tu nešto sporno ne
poznaje hrvatski narod, ne razumije hrvatsku političku povijest, niti prirodnu
povijesnih zbivanja uopće. Hrvatski nacionalizam u skladu je s europskim povijesno-političkim
razvojem i u potpunosti srodan nacionalnim političko-kulturnim i državotvornim
pokretima u Europi 19. stoljeća. On nije bio isključiv, zatvoren, šovinistički,
niti su ga, takvog, razvijali hrvatski nacionalni vođe. To je bio 'prosvijećeni
nacionalizam', kakvom je hrvatski narod učio Stjepan Radić. Kada ga je ustaški politički
pokret, iako izazvan za Hrvate egzistencijalno dramatičnim povijesnim i ratnim uvjetima,
pokušao skrenuti od toga, hrvatski narod taj je pokret od sebe odbacio. Hrvatski
državotvorni nacionalizam uvijek je bilo hrvatstvo
zagledano u zvijezde, kako ga je na svom primjeru opisivao Vlado Gotovac, a
to znači samosvijest koja gleda u
sebe i u humanističko-kršćanske ideale. To je hrvatstvo koje nam je osiguralo egzistencijalni
opstanak i donijelo političke i vojne pobjede u Domovinskom ratu. To je ujedno
i jedini način da naš narod sačuva sebe, svoju zemlju i svoju slobodu, zadrži
Božju zaštitu, radom i životom premošćuje vjekove i stvara svoju povijest.
Intervju je objavljen u Hrvatskom tjedniku u broju od 11. travnja 2013., razgovor je vodio Ivica Marijačić
.jpg)
