Nepovjerenje između Katoličke crkve u Hrvatskoj i
nove komunističke vlasti bilo je obostrano i duboko ukorijenjeno. Svakako je na
to imao utjecaj ateistički pogled komunista na svijet. No i program KPJ još iz
njene najranije faze djelovanja, još između dva svjetska rata, predviđao je
neke poteze u slučaju dolaska na vlast koji se nisu sviđali kako Katoličkoj
crkvi tako ni drugim vjerskim zajednicama u tadašnjoj Jugoslaviji. Naime
program KPJ predviđao je odvajanje crkve od države i škole od crkve, pljenidbu
crkvene imovine, te postupnu eliminaciju crkve iz političkog života. Josip Broz
Tito je još u studenom 1936. u Beču napisao: "Po svojim nazorima na
svijet, mi, komunisti smo nosioci dijalektičkog materijalizma, i kao takvi - bezvjerci. Katolici su po filozofskim
nazorima idealisti, vjeruju u Boga i crkvene dogme. Među ta dva nazora na
svijet suprotnost je zaista nepomirljiva"...
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Katolička crkva
teško je mogla prihvatiti novu vlast samim time što se radilo o komunističkoj,
a time i ateističkoj ideologiji nove vlasti, što je samo po sebi neprihvatljivo
crkvenom učenju, ali i zbog toga što je znala kakva su programska stajališta
KPJ prema položaju crkvi u društvu. Isto tako je Crkvi bilo poznato da je KPJ
pod izravnim utjecajem komunističkog režima u SSSR-u, koji se nemilosrdno
obračunavao s vjerskim zajednicama od prvog dana dolaska na vlast. Biskupi su
još na Biskupskoj konferenciji 1936. govoreći o komunizmu izjavili, kako na
svaki način žele zaštititi svoje vjernike "od te užasne opasnosti za vjeru
i civilizaciju". U tom smislu je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac
u propovijedi na Marijanskom kongresu u Glogovnici kod Križevaca 15. kolovoza
1940. komuniste nazvao družbom zločinaca, koja je u nekim zemljama već stvorila
pakao, što želi učiniti i u Hrvatskoj. Upozorio je da je komunizam najveći
suvremeni neprijatelj Katoličke crkve, te da s komunistima nikada ne može biti
suradnje, "dok se ne odreknu svojega nauka i svojih zločinaštva i tako
prestanu biti ono što jesu". U propovijedi na Uskrs 13. travnja 1941.
kazao je da je komunizam negacija svake istine i pravde i kao takav najveća
zapreka miru. Početkom 1943. uputio je okružnicu svećenstvu u kojoj zahtijeva
da Crkva prednjači u borbi protiv komunizma, koji je "zaprijetio ne samo
kršćanstvu već i svim pozitivnim vrednotama čovječanstva uopće". Isto tako
nadbiskup Stepinac u jednoj svojoj propovjedi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu
18. ožujka 1945. osuđuje komunizam i njegov nauk i kaže da će "braniti
slobodu Crkve i zauzimati se za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, jer
je takva država bila jamstvo za vjerničku slobodu". U skladu s tim
razvijao se i strah za budućnost Katoličke crkve i drugih crkvi u novoj državi.
Isto tako Katolička crkva u Hrvatskoj bila je rezervirana prema ideji o novoj
jugoslavenskoj državi, s obzirom na svježe rane koje su sjećale kako Katoličku
crkvu tako i hrvatski narod na strahovladu u vrijeme prve Jugoslavije. Još
prije završetka rata, kada je već bilo očito da će partizanske snage preuzeti
vlast u zemlji, u Zagrebu je 24. ožujka 1945. održana Biskupska konferencija na
kojoj je donijeta poslanica u kojoj se osuđuju postupci partizanskog pokreta.
Biskupi u poslanici najoštrije prosvjeduju protiv ubijanja katoličkih svećenika
i vjernika kojima su "mrzitelji Katoličke crkve oduzeli život protupravnim
osudama osnovanim na fiktivnim krivicama". U poslanici je također
naglašeno da je hrvatski narod prihvatio svoju državu kao posljedicu
trinaeststoljetne težnje za svojom samostalnom državom. Ovakav stav je poslije
tumačen kao podrška Katoličke crkve ustaškom režimu. Iako će poslije biskup
đakovački Antun Akšamović u svom pismu mons. Svetozaru Ritigu, predsjedniku
Komisije za vjerske poslove za Hrvatsku, objašnjavati da poslanica nije bila
usmjerena protiv partizanskog pokreta, već protiv neodgovornih elemenata među
partizanima, ustašama i četnicima, činjenica je da se poslanica ponajprije
odnosila na partizane. U završnim danima rata oni svećenici koji nisu imali
dovoljno hrabrosti da se suoče s novom vlašću napustili su domovinu, a među
njima su bili i nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić, biskup ljubljanski Gregorije
Rožman i biskup banjalučki Jozo Garić, koji je nedugo nakon odlaska preminuo u
Austriji...
P. S. Ovo je izvadak iz
najnovije knjige dr. sc. Miroslava Akmadže pod nazivom “Katolička crkva u
komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”. Knjiga se, osim u knjižarama, može nabaviti i izravno kod nakladnika (e-mail: hrvatskapovijest.biblioteka@gmail.com). Knjiga ima 530 stranica, tvrdog uveza, cijena 79,90 kuna, poštarinu za RH plaća izdavač.
O svemu više na
www.hrvatska-povijest-biblioteka.blogspot.com
Nema komentara:
Objavi komentar